Slatinska regija smjestila se u istočnoj polovini Virovitičko-podravske županije. To je prostor bivše općine Podravska Slatina, čija je površina 781 površinskih kilometara. Suvremenom administrativno - teritorijalnom podjelom ima pet ustrojenih općina: Čadavica, Mikleuš, Nova Bukovica i Voćin, te gradsko područje Slatina. Prirodno graniči na sjeveru s rijekom Dravom, na jugu grebenima Papuka (954 m) i Krndije (792 m). Široko je otvorena prema bilogorskoj Podravini na zapadu i istočnoj hrvatskoj ravnici na istoku, što joj daje obilježje prijelaznog prostora u prirodnom smislu.

Posebnost ovog dijela Podravine je izrazita prirodna zonalnost, koja se odrazila na gospodarsko vrednovanje kraja i ulogu Slatine. Klimatski prostor se nalazi u cirkulacijskom pojasu umjerenih širina, gotovo na "pola puta" dinamičnih zona kruženja hladnih polarnih i toplih tropskih zračnih masa. Posljedica su veoma česte i intenzivne promjene vremena. Prosječna godišnja temperatura zraka (za razdoblje od 1972.-1981. godine) iznosi 10,9 C. U zimskim mjesecima: prosinac, siječanj i veljača zabilježene su srednje minimalne temperature - 13,4 C. Ljeta mogu biti vrlo topla, naročito srpanj i kolovoz, sa srednjim središnjim temperaturama od 33,9 C.

Nekad veliki kompleksi "slavonskih šuma" danas su u nizinskom kraju svedeni na "oaze" u agrarnom krajoliku. Prostorno i količinski prevladava hrast lužnjak, jasen, grab, brijest, lipa, dok su uz rijeke i kanale topola, joha, vrba i dr. Gradskom području Slatina pripojena su slijedeća naselja: Bakić, Bistrica, Donji Meljani, Golenić, Ivanbrijeg, Kozice, Lukavac, Medinci, Novi Senkovac, Radosavci, Sladojevci, Sladojevački Lug i Gornji Miholjac. Time površina gradskog područja iznosi 156 površinskih kilometara. Slatina, po mnogim svojim osobinama, ima ulogu središnjeg naselja regije. Posebnim Zakonom Sabora Republike Hrvatske dobila je 1992. godine status grada.